Lebdeće čestice najčešće se klasificiraju prema veličini. U tom kontekstu, PM₁₀ se odnosi na čestice promjera do 10 mikrometara, koje su dovoljno velike da ih gornji dišni sustav djelomično filtrira, ali i dalje mogu utjecati na kvalitetu zraka i zdravlje.
PM₁₀ je dio šire skupine poznate kao lebdeće čestice (Particulate Matter PM), koja se sastoji od mješavine čvrstih čestica i tekućih kapljica koje lebde u zraku. Ove čestice mogu sadržavati širok raspon kemijskih spojeva i mogu biti izravno emitirane ili nastati u atmosferi kroz složene reakcije onečišćujućih tvari iz izvora poput elektrana, industrije i vozila.
Čestice PM₁₀ obično nastaju mehaničkim procesima poput ponovnog podizanja cestovne prašine, građevinskih aktivnosti, poljoprivrede te prirodnih izvora poput peludi, pepela ili pustinjske prašine. U vanjskom okruženju često se povezuju s vidljivom prašinom i lokalnim izvorima onečišćenja. U zatvorenom prostoru mogu ući izvana ili nastati tijekom aktivnosti poput čišćenja, kuhanja ili kretanja koje podiže taloženu prašinu.
Neke PM₁₀ čestice vidljive su golim okom (npr. prašina ili pelud), dok su druge dovoljno male da ostanu lebdeće u zraku i vidljive su samo pod mikroskopom. Zbog svoje veličine, PM₁₀ čestice uglavnom se zadržavaju u gornjem dijelu dišnog sustava; međutim, i dalje se mogu udahnuti i ući u dišne puteve.
Izloženost povišenim razinama PM₁₀ može nadražiti dišni sustav i negativno utjecati na kvalitetu zraka. Može pogoršati postojeća stanja poput astme ili bronhitisa te, u težim slučajevima, dovesti do pogoršanja simptoma ili potrebe za hospitalizacijom.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), preporučene granice izloženosti za PM₁₀ su:
• Kratkotrajno (24-satni prosjek): ispod 45 µg/m³
• Dugotrajno (godišnji prosjek): ispod 15 µg/m³
Održavanje razina PM₁₀ unutar ovih granica važno je jer i kratkotrajni porasti i dugotrajna izloženost povišenim koncentracijama mogu predstavljati zdravstveni rizik.